Školarine u Europi?

U sklopu rasprave o školarinama u visokome obrazovanju, mnogo čitamo o tomu kakvo je stanje sa školarinama u Europi. Ovaj post dat će najnovije informacije o tomu gdje se u Europi plaćaju školarine i što to zapravo znači.




Otkud informacije o stanju u Europi?
Informacije o školarinama u Europi nije lako dobiti. Osim ako netko ima poznanike ili prijatelje u 27 država EU, u najboljem slučaju dobit će informacije na razini "na mojem sveučilištu je tako-i-tako". Kako znamo iz primjera Hrvatske, situacija na jednom sveučilištu može biti potpuno drukčija nego na drugom, tako da je teško pronaći vjerodostojan izvor podataka.
Jedini pouzdani izvor informacija o školarinama u Europi zapravo jest Eurydice, agencija EU kojoj je posao da proizvodi statistike o sustavima obrazovanja u Europi (dakle i izvan EU).

Kakvo je stanje u Europi danas, a kakvo je bilo prije?
Prema informacijama Eurydicea, krajem 2008. godine školarina ili slični trošak se plaćao u 36 država koje su članice Bolonjskog procesa. Školarina se nije plaćala u 12 država članica Bolonjskog procesa.
2005. godine, pak, Eurydice je naveo da se školarina nije plaćala u 15 europskih država.
To znači da sve veći broj europskih država počinje naplaćivati školarine ili slične troškove za studij.

Otkud ti podaci?
Oba podatka objavio je Eurydice, što znači da je moguće vjerovati rezultatima istraživanja. Oba dokumenta su javno dostupna, a ovdje je link za izvješće za 2005. godinu. Ovdje je, pak, .pdf dokument s izvješćem za 2008. godinu, na kojem su podaci predstavljeni na stranici 46.

Ali što je s upisninama? Je li to školarina? Što je zapravo školarina?
Dr. sc. Mate Kapović, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, je u emisiji Nedjeljom u 2 koja je emitirana 3. svibnja 2009. naveo problem s računanjem toga u kojim državama se naplaćuju školarine.
U svojem primjeru, dr. Kapović je rekao da se Poljsku navodi kao državu u kojoj se naplaćuju školarine, dok studenti tamo zapravo plaćaju samo simbolične upisnine.
Ovo ukazuje na stvaran problem evidentiranja sustava školarina. Eto još nekoliko primjera.
Mađarska, koju je dr. Kapović naveo kao državu u kojoj se ne naplaćuju školarine, zapravo ima sustav vrlo sličan Hrvatskoj. Studenti koji upišu fakultet na mjesta financirana od strane države studiraju bez školarine, dok drugi moraju platiti školarinu da bi upisali studij.
Irska, koju Eurydice navodi kao državu u kojoj nema školarina, ima sustav upisnina. Po tom sustavu, svatko tko upiše fakultet mora platiti upisninu koja je viša nego prosječna školarina u Europi!
Danska, koja formalno nema školarine, istovremeno ima ograničenje maksimalnog besplatnog studiranja. Student koji svoj 3+2 studij produlji za više od jednu godinu vjerojatno će biti izbačen sa studija.
Nizozemska formalno ima jednu od najviših školarina u Europi, ali tamo svaki student ima pravo na državna sredstva za potporu čiji je iznos otprilike isti kao iznos školarina. Student ne treba vraćati ta sredstva ako studij završi u roku, no ako studira dulje od nekog propisanog roka, tada ta sredstva postaju zajam koji mora vratiti po diplomiranju.

Što to sve znači?
To sve znači da nije moguće paušalno uspoređivati Hrvatsku i pojedine europske sustave. Ono što je bitno za situaciju u Hrvatskoj jest da u Europi postoji trend da se nacionalna sredstva za visoko obrazovanje dopunjuju sredstvima iz školarina.
Također, u onim sustavima gdje je studiranje besplatno postoje vrlo stroga pravila za zadržavanje besplatnog studija, i to značajno stroža nego što su trenutna pravila u Hrvatskoj.