Školarine u Europi?

U sklopu rasprave o školarinama u visokome obrazovanju, mnogo čitamo o tomu kakvo je stanje sa školarinama u Europi. Ovaj post dat će najnovije informacije o tomu gdje se u Europi plaćaju školarine i što to zapravo znači.




Otkud informacije o stanju u Europi?
Informacije o školarinama u Europi nije lako dobiti. Osim ako netko ima poznanike ili prijatelje u 27 država EU, u najboljem slučaju dobit će informacije na razini "na mojem sveučilištu je tako-i-tako". Kako znamo iz primjera Hrvatske, situacija na jednom sveučilištu može biti potpuno drukčija nego na drugom, tako da je teško pronaći vjerodostojan izvor podataka.
Jedini pouzdani izvor informacija o školarinama u Europi zapravo jest Eurydice, agencija EU kojoj je posao da proizvodi statistike o sustavima obrazovanja u Europi (dakle i izvan EU).

Kakvo je stanje u Europi danas, a kakvo je bilo prije?
Prema informacijama Eurydicea, krajem 2008. godine školarina ili slični trošak se plaćao u 36 država koje su članice Bolonjskog procesa. Školarina se nije plaćala u 12 država članica Bolonjskog procesa.
2005. godine, pak, Eurydice je naveo da se školarina nije plaćala u 15 europskih država.
To znači da sve veći broj europskih država počinje naplaćivati školarine ili slične troškove za studij.

Otkud ti podaci?
Oba podatka objavio je Eurydice, što znači da je moguće vjerovati rezultatima istraživanja. Oba dokumenta su javno dostupna, a ovdje je link za izvješće za 2005. godinu. Ovdje je, pak, .pdf dokument s izvješćem za 2008. godinu, na kojem su podaci predstavljeni na stranici 46.

Ali što je s upisninama? Je li to školarina? Što je zapravo školarina?
Dr. sc. Mate Kapović, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, je u emisiji Nedjeljom u 2 koja je emitirana 3. svibnja 2009. naveo problem s računanjem toga u kojim državama se naplaćuju školarine.
U svojem primjeru, dr. Kapović je rekao da se Poljsku navodi kao državu u kojoj se naplaćuju školarine, dok studenti tamo zapravo plaćaju samo simbolične upisnine.
Ovo ukazuje na stvaran problem evidentiranja sustava školarina. Eto još nekoliko primjera.
Mađarska, koju je dr. Kapović naveo kao državu u kojoj se ne naplaćuju školarine, zapravo ima sustav vrlo sličan Hrvatskoj. Studenti koji upišu fakultet na mjesta financirana od strane države studiraju bez školarine, dok drugi moraju platiti školarinu da bi upisali studij.
Irska, koju Eurydice navodi kao državu u kojoj nema školarina, ima sustav upisnina. Po tom sustavu, svatko tko upiše fakultet mora platiti upisninu koja je viša nego prosječna školarina u Europi!
Danska, koja formalno nema školarine, istovremeno ima ograničenje maksimalnog besplatnog studiranja. Student koji svoj 3+2 studij produlji za više od jednu godinu vjerojatno će biti izbačen sa studija.
Nizozemska formalno ima jednu od najviših školarina u Europi, ali tamo svaki student ima pravo na državna sredstva za potporu čiji je iznos otprilike isti kao iznos školarina. Student ne treba vraćati ta sredstva ako studij završi u roku, no ako studira dulje od nekog propisanog roka, tada ta sredstva postaju zajam koji mora vratiti po diplomiranju.

Što to sve znači?
To sve znači da nije moguće paušalno uspoređivati Hrvatsku i pojedine europske sustave. Ono što je bitno za situaciju u Hrvatskoj jest da u Europi postoji trend da se nacionalna sredstva za visoko obrazovanje dopunjuju sredstvima iz školarina.
Također, u onim sustavima gdje je studiranje besplatno postoje vrlo stroga pravila za zadržavanje besplatnog studija, i to značajno stroža nego što su trenutna pravila u Hrvatskoj.

Read more!

Analiza izjave: Bolonjski sustav onemogućuje vječno studiranje?

Na blogu Nezavisne studentske inicijative je danas objavljeno priopćenje za javnost u kojem Inicijativa donosi svoje uvjete za prekid blokade. Jedna od rečenica koja prethodi tom priopćenju, kao i jedna od rečenica koju je jučer dr. Kapović izrekao u emisiji Nedjeljom u 2, glasi: "bolonjski sustav onemogućuje tzv. „vječno studiranje.“.

Zašto je izjava važna?
U raspravi o besplatnome visokom obrazovanju neki su tvrdili da obrazovanje ne može biti besplatno za sve jer se time potiče neodgovoran odnos prema studiju, što usporava izvršavanje studijskih obveza i tako dovodi do "vječnih studenata".
Ako besplatno visoko obrazovanje dovodi do vječnih studenata, tada to vodi do neodgovornog trošenja sredstava poreznih obveznika i oslabljuje zahtjev za besplatnim visokim obrazovanjem.

Kakva je situacija bila prije bolonje - otkud "vječni studenti"?
U starom sustavu studija po zakonu je student mogao zadržati status studenta sa studentskim pravima 1/3 dulje od toga koliko traje studij (dakle, 6 godina za studij koji je trajao 4 godine). Dulje od tog vremena u potpunosti je ovisilo o propisima fakulteta, a oni su u praksi studentima omogućavali studij sve dok su studenti plaćali godišnju školarinu. Studenti koji su na taj način produljili status studenta mogli su praktički neograničeno dugo studirati i imali su većinu studentskih prava. Tako su nastali "vječni studenti".

Kakva je situacija danas?
Danas zakon ne stavlja nikakvo vremensko ograničenje za status redovitog studenta - sve ovisi o sveučilištima i fakultetima. Ta pravila napisana su u njihovim statutima. Kada se pogleda u statut Filozofskog fakulteta u Zagrebu (članak 47 i 52) ili statut Sveučilišta u Zagrebu u (članak 54 i 60), vidi se da student zapravo teško može izgubiti svoj status.
Student na FFZG ili UNIZG može izgubiti svoj status zbog neispunjavanja svojih obveza samo na dva načina:
- ako studira dvostruko dulje od propisanog
- ako položi manje od trećine propisanih ispita na studiju dvije godine zaredom.

Koliko se dugo može studirati po bolonji?
Temeljem gornjih propisa, student po bolonji može studirati 10 godina bez da mu bude ugrožen status redovitog studenta.
To se odnosi na obje razine studija (3+2 ili 4+1), s tim da svake godine mora davati minimalno trećinu svojih ispita.

Konačna ocjena izjave?
Ova studentska izjava je jednostavno neistinita. U bolonji ne postoje ništa bolji mehanizmi za sprječavanje vječnog studiranja nego što su postojali prije, a 10 godina studija se u svakom slučaju može smatrati "vječnim studiranjem". Read more!

Analiza izjave: Školarine su porez na budale?

Dr. sc. Mate Kapović, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, je u emisiji Nedjeljom u 2 koja je emitirana 3. svibnja 2009. rekao da su školarine "porez na budale".
Kako riječi dr. Kapovića prenosi Index.hr: "Svi preko poreznih izdvajanja izdvajamo novce za školsko. Dakle, kad se plaćaju školarine, zapravo dvaput plaćamo istu stvar. Isto je u zdravstvu, godinama smo mi i naši roditelji izdvajali za zdravstvo, a sada putem participacije ponovno plaćamo zdravstvo. Zato kažem da je to porez na budale."

Zašto je izjava problem?
Ako su školarine porez na budale, tada isti porez plaćamo svaki put kada platimo kartu za kazalište, kartu za ulaz na festival koji je dobio financijsku potporu iz proračuna, kartu u javnom prijevozu, parkiranje, platimo državni biljeg, kartu za bazen ili za klizanje, cestarine, itd.
Postoji velik broj državnih i lokalnih usluga koje se istovremeno financiraju i iz državnog proračuna i iz naplaćivanja posebnih karti / računa.

Zašto postoji takav oblik naplate dodatnih karti ili računa?
Neke državne i lokalne usluge se dodatno naplaćuju zato što se iz poreznih prihoda ne financiraju svi troškovi vezani uz uslugu. Kada se traži dodatna naplata, time se osigurava da u financiranju usluge sudjeluju oni koji je koriste, a ne svi građani Hrvatske.

Konačna ocjena izjave?
Kao što se vidi gore, uobičajeno je da neke stvari plaćaju samo oni koji ih koriste. Kada bih ja tražio da visoko obrazovanje bude besplatno, tada bih zapravo tražio da ga u potpunosti plaćaju oni koji plaćaju poreze. Tada bi zapravo moj studij sufinancirao moj prijatelj autolimar, majka moje kolegice na poslu koja nikada nije studirala, ribari, poljoprivrednici, trgovci i svi oni koji nikada nisu imali veze s visokim obrazovanjem.

Ova izjava nije lažna, no definitivno nije ni iskrena, te manipulira mišljenjem gledatelja. Tipični spin. Read more!